Predstavljena knjiga pesama Noć te uvek čeka
U prijatnom ambijentu Kulturnog centra u Kuli, 20. aprila 2013. godine održana je promocija knjige pesama Noć te uvek čeka, autora Milića Vulovića. O knjizi je govorio Zoran. M. Mandić, pesnik i književni kritičar i Marko Srdanović, direktor izdavačke kuće Marks & Bleeds. U prepunoj sali Kulturnog centra stihove su kazivali Slobodan Nogavica, prošlogodišnji prvak Srbije u recitovanju i Tamara Plavšić, dok je u muzičkom programu učestvovao kulski gitarista Bojan Aleksić.
- Pesnički prvenac Noć te uvek čeka, sa brižljivo selektovanom i tematski dobro organizovanom kolekcijom opusa od 55 pesama, sugestivno nudi jezički pedantno prečišćenu prirodu orkestriranog java pesama o tišini i vibracijama osame – istakao je Mandić na promociji knjige. – Ovakve pesničke knjige napisane na jezičkim i metričkim premisama, sažimanja brojeva i otkucaja emocionalnog sata, u izvesnom smislu, liče na narativno ukroćene objave glasa sa „nepoznate obale“ – rekao je Zoran M. Mandić.
- Za ovu beskrajnu avanturu sa rečima potrebno je mnogo samopouzdanja, hrabrosti i posvećenosti, a u njoj su reči samo prsti koji pokazuju na mesec. I to nije samo avantura sa rečima, već pre svega, sa našim postojanjеm koje nudi beskraj značenja – rekao je Vulović na promociji knjige i dodao da je istinsko življenje bez umetnosti i poezije nemoguće.
Vulovićeva pesma „ Nepoznati vrt“ uvrštena je u antologiju srpske ljubavne poezije koju je u izdanju biblioteke „Nasleđa“ priredio Miloš Janković, a ovo mu je prva knjiga pesama.
Prve pesničke knjige oduvek su bile veliki i rizični izazov za bilo koji oblik preporuke sa kojom ih je trebalo (pri)uključiti, ili jednostavno uvesti u veliko složeno dvorište zajednice savremene poezije. U tim izazovima rizike njihovih pristalica neretko su pratile neugodne opekotine izazvane nesmotrenostima u prepoznavanju: čitanja, uticaja, podražavanja i preuzimanja registrovanih pesničkih iskustava i modela. No, i pored svih tih opasnosti prve pesničke knjige preporučivao je šarm hrabrosti njihovih autora da istraju u želji pojavljivanja i učestvovanja na javnoj sceni pisane reči. Ulaznicu za one, među njima, najhrabrije trebalo je tražiti i nalaziti u njihovom daru za sažimanjem celine figura pulsacija unutrašnjih tačaka i osećanja bića. A, pogotovo i najviše, ako jav tih pulsacija dopire iz dubina stanja osame kao glavnog oslonca lirike.
Pesnički prvenac Noć te uvek čeka Milića Vulovića, pesnika iz Kule, sa brižljivo selektovanom i tematski dobro organizovanom kolekcijom opusa od 57 pesama, sugestivno nudi jezički pedantno prečišćenu prirodu jednog takvog orkestriranog java pesama o tišini i vibracijama osame. I pretvaranju poseda njihovih unutrašnjih lirsko-metaforičkih krugova u čežnju za osluškivanjem: snova, mirisa i boja vrta osame, koji sa odrazima svojih ogledala, egzistira u nevidljivim dubinama „malog neba” duše. Među rasutostima „zbilje” skrivenog lica i „odvezivanja reči” u procesu spoznaje karaktera „trica i kučina” pred čijom najezdom iz pepela „stvarnost suncem skriva lice“. U pesničkoj kući osame Milića Vulovića tako se smenjuju i koncentrični nizovi osvrta na egzistencijalne i socijalne pejzaže, koji, poput pahulja, „dogorevaju“ u kantama smeća od „taloga uma“ i „srče srca“. Od kapi plavog mutnog svoda što se niz zemaljske oluke slivaju među rebra grada u kome se, sa zaspalim senkama, ceri i vrišti tišina. Sažetost liričnosti, ritamski snažno komponovanih, krugova navedenih osvrta prepuna je muzike: straha, sumnje i zebnje u pokušaju ospoljavanja melodije osluškivanja čarobnog nečujnog govora kroz koji „trave i oblaci“ pronose „sneno čelo pesnikovo“ i zagledanost u žive boje „krhotina i okrajaka“ vladavine oporosti i opskurnosti detaljističkog dizajna sveta. U kome pod prozorom reke noći – život žudno, kao ljubavnica, mami trunkama kapi ljubavi i korake ponovnog vraćanja na početak. Na ironijski „osmejak osame”. Na mesto na kome „srce kao trska drhti na usnama pesničkih knjiga”, koje obnavljaju “proces” sećanja, hrabre zebnju i idu za opojnim mirisom slutnje o neporecivom. I neizrecivom.
Ovakve prve pesničke knjige, napisane na jezičkim i metričkim premisama, sažimanja brojeva i otkucaja emocionalnog sata, u izvesnom smislu, liče na narativno ukroćene objave glasa „sa neke nepoznate obale” . I promovišu (pri)zvuk tananosti, zbog koje Sofija Brajner de la Penja nije, čak ni sa karminom na usnama u svim bojama, izlazila iz svog sveta. Zadovoljavajući se šivenjem kostima za nasukane pingvine koje je izbacivala kroz otvorene prozore svoje feminističke osame. A, vetar, koji duva iz utroba takvih pesničkih ostvarenja, nekada i preglasno, oponaša žudnju s kojom su Stevan Raičković, Desanka Maksimović i Vladimir Čerina ispisivali note na partiturama muzike za ples drveća i pucketanje zelene trave. U snovima iz kojih dopire škripa zakržljalih brava. I neodoljiva buka cveća sa zviždukom ulice u poverljivom razgovoru sa zvezdama.
Pesnik Milić Vulović je u kutiji svoje pesničke prvopoznatosti: rastao uz uzvišice snova, kretao se linijom vedro svetloplavih nijansi „nepoznatog vrta” i padao niz strme litice ontologije svoje autobiografske geografije. Na tom putešestviju ispisao je lično ime na pesku poezije. Ostavio zanimljiv trag o mitovima osame i tišine bez kojih bi čovekova fenomenološka praznina bila još praznija. I bolećivija. Taj trag je, poput tetovaže, ironijski urezao na vratima nezamislive tamnice: snova, fascinantnih noći i limenih kanti za otpatke. I sa njim ravnopravno ušao u red pesnika koji zaslužuju preporuke i verovanje u njihovu lirsku viziju.
Pesnički prvenac Noć te uvek čeka Milića Vulovića, pesnika iz Kule, sa brižljivo selektovanom i tematski dobro organizovanom kolekcijom opusa od 57 pesama, sugestivno nudi jezički pedantno prečišćenu prirodu jednog takvog orkestriranog java pesama o tišini i vibracijama osame. I pretvaranju poseda njihovih unutrašnjih lirsko-metaforičkih krugova u čežnju za osluškivanjem: snova, mirisa i boja vrta osame, koji sa odrazima svojih ogledala, egzistira u nevidljivim dubinama „malog neba” duše. Među rasutostima „zbilje” skrivenog lica i „odvezivanja reči” u procesu spoznaje karaktera „trica i kučina” pred čijom najezdom iz pepela „stvarnost suncem skriva lice“. U pesničkoj kući osame Milića Vulovića tako se smenjuju i koncentrični nizovi osvrta na egzistencijalne i socijalne pejzaže, koji, poput pahulja, „dogorevaju“ u kantama smeća od „taloga uma“ i „srče srca“. Od kapi plavog mutnog svoda što se niz zemaljske oluke slivaju među rebra grada u kome se, sa zaspalim senkama, ceri i vrišti tišina. Sažetost liričnosti, ritamski snažno komponovanih, krugova navedenih osvrta prepuna je muzike: straha, sumnje i zebnje u pokušaju ospoljavanja melodije osluškivanja čarobnog nečujnog govora kroz koji „trave i oblaci“ pronose „sneno čelo pesnikovo“ i zagledanost u žive boje „krhotina i okrajaka“ vladavine oporosti i opskurnosti detaljističkog dizajna sveta. U kome pod prozorom reke noći – život žudno, kao ljubavnica, mami trunkama kapi ljubavi i korake ponovnog vraćanja na početak. Na ironijski „osmejak osame”. Na mesto na kome „srce kao trska drhti na usnama pesničkih knjiga”, koje obnavljaju “proces” sećanja, hrabre zebnju i idu za opojnim mirisom slutnje o neporecivom. I neizrecivom.
Ovakve prve pesničke knjige, napisane na jezičkim i metričkim premisama, sažimanja brojeva i otkucaja emocionalnog sata, u izvesnom smislu, liče na narativno ukroćene objave glasa „sa neke nepoznate obale” . I promovišu (pri)zvuk tananosti, zbog koje Sofija Brajner de la Penja nije, čak ni sa karminom na usnama u svim bojama, izlazila iz svog sveta. Zadovoljavajući se šivenjem kostima za nasukane pingvine koje je izbacivala kroz otvorene prozore svoje feminističke osame. A, vetar, koji duva iz utroba takvih pesničkih ostvarenja, nekada i preglasno, oponaša žudnju s kojom su Stevan Raičković, Desanka Maksimović i Vladimir Čerina ispisivali note na partiturama muzike za ples drveća i pucketanje zelene trave. U snovima iz kojih dopire škripa zakržljalih brava. I neodoljiva buka cveća sa zviždukom ulice u poverljivom razgovoru sa zvezdama.
Pesnik Milić Vulović je u kutiji svoje pesničke prvopoznatosti: rastao uz uzvišice snova, kretao se linijom vedro svetloplavih nijansi „nepoznatog vrta” i padao niz strme litice ontologije svoje autobiografske geografije. Na tom putešestviju ispisao je lično ime na pesku poezije. Ostavio zanimljiv trag o mitovima osame i tišine bez kojih bi čovekova fenomenološka praznina bila još praznija. I bolećivija. Taj trag je, poput tetovaže, ironijski urezao na vratima nezamislive tamnice: snova, fascinantnih noći i limenih kanti za otpatke. I sa njim ravnopravno ušao u red pesnika koji zaslužuju preporuke i verovanje u njihovu lirsku viziju.
Zoran M Mandić, pesnik i književni kritičar
O NOĆI KOJA TE UVEK ČEKA
Pesnički svet Milića Vulovića obiluje setnim slikama noći i buđenja dana, uglavnom na gradskim ulicama. Grad je i okvir njegove poezije i utočište njegovog lirskog subjekta. Prelazak noći u dan na grdskim ulicama jeste prelomni momenat u kojem se lirska tuga koleba i pesnička svest stupa u vezu sa suncem, ljudima i životom. Grad i kada je okovan ledom, u pesničkoj viziji Milića Vulovića i dalje je živ i u stalnoj vezi sa nekom višom lepotom, uz pomoć meseca, zvezda, pahulja i ptica... Lirski subjekt ove pesničke zbirke oseća usamljenost i potrebu za drugim, koja prerasta u potrebu za spajanjem sa svetom. Iako je seta dominantno osećanje, njom nikad ne preovlada tuga. Naprotiv, uvek postoji neki detalj koji postojeću sliku menja i daje joj sasvim drugačiji impuls. To može biti pahulja koja najavljuje preokret, nešto novo i drugačije, ili oči kao nova obala koje su kontrast dosadi i predvidljivim radnjama. Kao kontrapunkt gradskim pejzažima Vulović otključava i svet prirode, pa na pesnički subjekt u mnogome utiče kiša, sunčev zrak, topola, suncokret, ptica.... Svi ovi motivi su važni za ispoljavanje nemira duše pesnika, njegovih osećanja, nežnosti koja rađa ljubav. Ljubavna osećanja u poeziji Milića Vulovića nikada nisu ni banalna ni patetična. Ona su ovlaš pomenuta i deo su jedne šire potrebe za lepotom života koji je u saglasju sa prirodom i svojim okruženjem. Pesnik svoj pesnički svet zaokružuje jednim sveopštim poricanjem. On prepušta drugima da pišu, povlači se iz sveta poezije, ali ono što je već stvorio neporecivo je, pa je tako i to deklarativno odustajanje od poezije jedna igra u kojoj zapravo pesnik prepušta svoju poeziju svetu, odbijajući da sam bude odgovoran za njenu lepotu.
Nataša Anđelković, književni kritičar
O
NOĆI KOJA TE UVEK ČEKA
... A ovako bi izgledala
recenzija Zlatka Arvaji, kada bi ga neko pitao: " sanjalačka pesma slavuja
koji u kasno jutro doziva nju. Pesma je jedna, a melodija 55."
Čvororazrešitelj
januar 2012 Zlatko Arvaji
Нема коментара:
Постави коментар